Kada me neko pita za omiljenu knjigu,ja kažem “Kao jedne davne zore” od Nure Bazdulj-Hubijar.Ta knjiga toliko nosi u sebi.Toliko životnih mudrosti i stavki s kojima se mogu poistovjećivati.To je knjiga kojoj se uvijek iznova vraćam,nebrojeno puta sam je pročitala.
Moj omiljeni citat je:
“Ništa nije kazala.Nema čovjeka kome se nije nekad desilo da šuti kad ga neko nešto upita.Ne iz inata ili što nema šta reći,ili to ne zna reći…Naprosto, strah te da ćeš, ako samo počneš, zaplakati i nećeš moći stati… I onda prerano shvatiš da možeš voljeti i kad se nemaš na koga osloniti, naučiš da poljubac u obraz nije nikakvo obećanje, da poklon, ma kako bio drag, ne mora značiti ništa. I počneš učiti da budeš jak.”
.U ovom citatu je bit cijele knjige,cijela je sadržana tu. Najbolje bi ga razumjeli kad bi je pročitali,jer je tako povezana.
Jako potresna knjiga,puna životnih lekcija, ispripovijedano u objektivnom smislu onako kakav život zapravo jest,bez uljepšavanja i odmicanja od stvarnosti.
Knjiga prati Mašin život od rođenja do zrele dobi,a s tim i njenu ljubav.Maša je likovni umjetnik,a takva je i njena ljubav,kao umjetnost.Njena ljubav kao mala djevojčica nikada nije prestala ni poslije mnogo godina,ljubav koja ne poznaje granice,ne pita za vjersku ili nacionalnu pripadnost,ne pita za godine.
Osim ljubavi,tu je iskazana i životna mudrost,čovjekova psihička stanja,preodređeni postupci,međuljudski odnosi i razumijevanje,odnosno nerazumijevanje među ljudima.
Koje ste vi Nurine knjige pročitali?Kako vam se sviđa njen način pisanja?
Kafoholičarka 